Cees Nooteboom (1933-) nizozemski je pisac koji se često spominje kao kandidat za Nobelovu nagradu. Jednom sam sanjala da sam dobila Nobelovu nagradu za književnost i da nisam imala što obući pa sam na pidžamu obukla bundu od crnog nerca. I takva s frizurom, pidžamom i crnim nercom održala krasan govor pokupila ovacije publike i Nobela.
U svojem romanu, još ne želim otkrivati naslov, koji će tek biti objavljen u izdavačkoj kući Faktura – pozabavila sam se s Posejdonom kroz neku bizarnu crticu: „Hera je znala da će Zeusu zauvijek biti na drugom mjestu, u životu. Skrivao se iza raznih maski, pretvarao se da je netko drugi, bolji, pametniji, iskreniji, pošteniji. Upuštao se u veze i s muškarcima. Zeus je imao vezu s Ganimedom nakon što je njegov brat Posejdon bio zaljubljen u Pelopsa. Sve to poteklo je iz tih neraščišćenih odnosa s majkom. Tako je to nekako bivalo i u mentalitetu lokalnog stanovništva.
Često su te žene u starosti patile od demencije, ali su se sjećale svakog dana života svojih sinova. Rođenjem sina one bi ispunile svoju funkciju. To bi značilo da su u životu uspjele. Svojim stilom znale su držati sinove blizu sebe a kćeri su bile prave žrtve obitelji.“
A ovo je napisao za moj blog, moj otac (1935-) strastveni ljubitelj književnosti i umjetnosti kao preporuku za čitanje roman u izdanju Fakture:
Pisma Posejdonu
Duboki osjećaji skupljeni na dalekim meridijanima u mnogim plodnim godinama, dobra su podloga za divne iskaze, kojima razbija samoću, ožalošćen što su ljudi izgubili nadu u ljudsku dušu, u zagrobni život te duše,u boga svemogućeg, besmrtnog stvoritelja, koji se ni poslije 20 vjekova nije smilovao, da se u nekom obliku stvori i pokaže. Da bi se Cees domogao čovjeka kojem su imputirali boga i mnoge bogove nekim drugima, ogrnuo se mitom o Posejdonu, ne o Zeusu i respektirajući Homera, Kafku i Borgesa stvorio je knjigu sa japanskom dušom. Poklonio je more i ostrvo virtualnom Posejdonu. Zamolio je Zeusovog brata da mu uvijek ostavi još jednu godinu, kako bi se mogao vratiti na ostrvo i inspiraciju jer se zarekao da govoreći o običnim stvarima i ljudima, nevinim običnim događanjima moći da prevaziđe istinu da boga nije bilo u zadnjih 20 vjekova a i prije toga. Ljudi je danas 9 milijardi. U okrutnom nasilju prerano je umrlo više od pola toga ogromnog broja. Učinjeno je to pred očima bogova, careva, kraljeva, predsjednika, kuhara i postara, patrijarha, biskupa, hodža, lama i drugih. Razne naoružane formacije, kuga, boginje, potresi, tsunamiji, poplave, požari masakrirali su čitave narode, dok je ostatak svijeta okretao glavu. Žalosno je da niti jedan način vladanja ljudima nije bio i human. Bježeći od stvarnosti ljudi su stvorili bujnu maštu i u nju strpali neodgovorena pitanja. Vremenom poneko je iz maste iščupao pristupačnu zagonetku, restrukturirao je i bacio ljudima da se posluže. Vreme, magnetno polje, sila teze, veliki prasak, svemir, život naše su istine ali odgovori na ta pitanja iščupana iz maste da bi sama po sebi i dalje ostala samo kao pitanja. Ne smijemo ni pomisliti sta je sve ostalo van mašte. Cees kaže: „ Tome ničemu bi se trebalo pokloniti“. Onda je zaronio u voljeno more kroz alge i morske trave u čarolije zanemarujući tone plastike, otoke od plastičnog otpada koja plove i podmuklo ubijaju kornjače, ptice i ribe posredno ljude, zločinački prijete početkom kraja zemlje kakvu znamo. Opet je zanemario još neka slična čuda čiji bi opis zagadio riječi i oneraspoložio čitača. U želji da Posejdonu saopći sve o svetu i životu zapao je u nedoumicu šta i koliko ljudi trebaju znati o ogromnim prostorima, veličinama i trajanju, u kojima se našao ljudski život zarobljen sam u sebi i nedostatan da obujmi stvarnost, bez bogova ali ni sa njima. Oduševljen velikim stvaralaštvom ljudi širem zemlje kroz vjekove obogaćeni saznanjem da još uvijek ne znaju mnogo, vraća se svakodnevici sa pitanjem: zašto nam treba saznanje kako je sve počelo i kako će završiti.
Ipak, neko se svojski trudi i treba vjerovati u učinak umjetnosti. Od tog početka pa do ovog vremena u ogromni prostor ljudski um je pored ostalog natrpao bogove, sotone, vampire, vile, vještice i slična čuda. Tako je to vrijeme označeno kao prahistorija. A istovremeno se osmjehujući da će religija iščeznuti i osloboditi čovjeka od eksploatacije, ratova i ne znanja, da će moći uživati u slobodama, radostima, u beskonačnom razvoju. Ljudsko stvaralaštvo do danas uokviruje s greškom u poimanju života, u želji za besmrtnosti. Izjednačeni su klošari, carevi, heroji i lopovi. Jednako se klanjajući tome nečemu. Cees je svoje bogato znanje i iskustvo oslobodio ljudima, dopadljivo ponudio slobodi čovjeka.
Stanojević