Mir, ljubav, tišina i žabe

Žabe su bile te koje su me u zboru pozdravile prvi put kada sam došla u manastir Krka a bilo je to prije nekih par godina kada sam s televizijskom ekipom došla na pregled terena kako bi snimali „Vjetar u kosi“ autorski serijal Aleksandra Stankovića. Slušala sam cijelim putem od svojeg dragog kolege snimatelja da se njemu ne daju snimati ti popovi da će to biti dosadno i da što je meni, i otkud ja i crkva u bilo kojem obliku.

Čim smo izašli iz kombija po toj nesnosnoj lipanjskoj vrućini žabe su se javile iz šaša i trstike u podnožju manastira. Mističan, pitom i vrlo lijep kameni manastir na Krki osnovan je 1350. ili 1577.godine.  Na drvenom dovratku tog kulturnog spomenika u crnoj mantiji pojavio se tadašnji iguman arhimandrit  Nikodim Kosović, noseći plave lenonice i širok bijeli osmijeh. Nevjerojatan čovjek koji potpuno ruši bilo koja očekivanja i pretpostavke o tome tko i što bi moglo biti „svešteno lice“ pravoslavne crkve, iguman manastira koji se nalazi u dolini rijeke Krke, tri i pol kilometra istočno od naselja Kistanja, u širokoj dragi. Uz manastire Krupu i Dragović, Krka je najveći i najpoznatiji pravoslavni manastir u Hrvatskoj.

Nikodim Kosović sada je episkop dalmatinski koji je od 2012. vrlo uspješno obavljao dužnost igumana manastira Krka ili, punog naziva, Svetoarhangelskog opštežiteljnog manastira Krka.

I kako me sa srdačnom distancom dočekao Nikodim, mlađi od svih nas koji smo izašli iz kombija, tako sam mu odmah odvratila:

„A kako to da je pravoslavni pop ljevičar?“

O njemu mi je govorio jedan drugi moj prijatelj poznati ljevičar Srećko Horvat, koji sada pak vodi DiEM 25 s Yanisom Varoufakisom. Rekao mi je da moram upoznati Nikodima jer bi mi se svidio, a pritom poznavajući moje stavove feministkinje, ateistkinje i sve to što ide uz jednu od osviještenih žena koje grade moćnu poziciju u patrijarhalnom društvu. Kod nas nema zabluda. Možda malo glume. Tako da smo se Nikodim i ja na prvu kliknuli, on je potpuno 1/1 svećenik kojeg bih mogla zamisliti u 21. stoljeću jedne takve tradicionalne, konzervativne, temeljene na misticizmu, organizacije.

Posjetitelji šibenskog Festivala alternative i ljevice (Fališ) imali su ga, osim toga, prije tri godine prilike upoznati na iznimno posjećenoj javnoj tribini “Crkva i antifašizam”.

Na tom je skupu, u društvu fra Drage Bojića, franjevca Bosne Srebrene, među ostalim, govorio o antifašistima među svećenstvom i ekstremnim nacionalističkim projektima u 20. stoljeću, njihovim pobornicima unutar Rimokatoličke i Srpske pravoslavne crkve na ovim prostorima i refleksijama na današnje vrijeme. U kontekstu crkve ekstremne stavove i izjave, kazao je tom prigodom, “treba prepustiti sudu božjem”, te je izrazio nadu kako će ih se nadići i prepustiti prošlosti dolaskom mlađih ljudi u crkve, onih koji nisu opterećeni ratom.

Valja dodati i to da je dolaskom Nikodima za igumana manastir Krka postao otvoreniji, a uspostavljena je i čvršća suradnja s lokalnom zajednicom i institucijama, poput Javne ustanove Nacionalnog parka Krka. Upravo se u manastiru Krka, u povodu blagdana Preobraženja Gospodnjeg (18. kolovoza), JU NP Krka održavao svoj “zeleni stol” i okupio je lokalne proizvođače autohtonih poljoprivrednih proizvoda i rukotvorina.

U manastiru Krka kupila sam bijelo vino, kremu za lice za održavanje mladenačkog sjaja na obrazima na bazi poznatog smilja i protuupalni tonik od lokalne lavande.

Razgovarajući s Nikodimom o feminizmu i o položaju žena unutar crkve shvatila sam da na sve ima odgovor čovjeka koji vjerom u boga shvaća čovjekovu narav i kao takav poštuje iznad svega slobodu. Neobično za čovjeka koji funkcionira unutar crkve. Ono što je nas dvoje spojilo je vjera u slobodu izbora i to što me je obuzimao osjećaj tog manastira, mir, ljubav i tišina koja je dopirala od mojeg kolege snimatelja, koji više nijednom riječju nije protivio snimanju manastira.

Žeđ za dobrim craft pivom upravo je dovelo do toga da je na etiketama završio lik trenutačnog igumana arhimandrit  Sevastijan Radovanović koji je naslijedio Nikodima.

Njegova priroda nije nihilistička kao Nikodimova, on već jest novi čovjek koji dolazi iz novih društvenih zasada multikulturalnosti Kanade koja njeguje razlike i poštuje indvidualizam te osobne slobode. Upravo je taj most koji je stvarao Nikodim između starog poimanja i novog poimanja pravoslavne crkve u Hrvatskoj učvrstio Sevastijan. Koji osim što radi sjajno pivo, izvrsno kuha te je nevjerojatno otvoren prema svakoj temi i razgovoru, odaje osjećaj velikog prijatelja, dobrodušnog čovjeka koji njeguje ljubav u čovjeku i čovjeka prema čovjeku, a bog je ljubav koja nas spaja. Kaže on da je „bog podario svakome neki talent“ njemu je da kuha i da se uz njega osjećate dobrodošli.

Ovo ljeto kada sam se dovezla autom ispred manastira Krka već sam se osjećala kao kod kuće. Sjela sam ispred na drvene klupe u hladu i popričala s mladićima koji idu u školu. Jedan je bio na školama u Parizu pa smo razgovarali o nedostatku svećenika i praznim crkvama u Francuskoj, te kako je zapravo Francuska začetnica ateizma što sam odmah komentirala da se ja tamo i radi toga osjećam sjajno. Drugi je govorio o tome koliko je čudno što ljudi u Beogradu rijetko idu u kino jer jasno nemaju novaca ali i to što sad filmove mogu gledati na malim ekranima mobitela što je posve ne prirodno. To je bilo poput opuštenog ćaskanja u sjeni visokih stabala u dvorištu ispred kuće nekih svojih prijatelja, mlađih od mene ali od kojih ću naučiti neke neotkrivene tajne pravoslavne vjere ili ću konačno u religiji uvidjeti njezinu dostojanstvenost a ne onakvu kakvom ju prezentiraju oni koji ističu svoju vrijednost umanjujući tuđu. Tako dobivamo taj dojam da nisu svi jednako vrijedni u očima nekih administrativnih bogova. Jedan monah me opčinio pričom o pjevanju u crkvi i zadivio me podacima koje nisam ni znala a taj je da nema nota, već je pjevanje pisano na način da znaš kako ćeš pjevati, slova su tako napisana. Ujedno mi je objasnio da su istočnjaci jako verbalni jer čuvajući ovce i koze gledali su u nebo, a noću u zvijezde pa su naučili filozofirati, maštati i puno govoriti, dok su zapadnjaci samo radili i kopali po cijele dane pa su puno gledali u zemlju zato su oni tako manje mistični, imaju manje tamjana, manje svijeća i nemaju ovako neobične rituale. Novi iguman manastira pridružio nam se nakon podnevnog odmora.

„Sevastijane pa kako ti je bilo doći iz multikulturalne Kanade u Kistanje?“

Tim pitanjem svatko tko živi u Hrvatskoj razumije da se referiram na bodljikav suživot srpskog stanovništva i Janjevaca. Situacije osim klasičnih birtijaških brojanja krvnih zrnca ili provokativnog puštanja Thompsonovih pjesama, događa se da smilje koje se sadi na okolnim poljima i za koje se dobivaju EU i državni poticaji, po noći dolaze i kradu, uništavaju te je svaki rad i trud vrlo težak. Opstanak stanovništva je gotovo potpuno onemogućen. Uzevši u obzir da se općenito iz Hrvatske iseljavaju, politika ima tendenciju porezom, nepotizmom otjerati svakoga tko želi ipak nešto više od minimuma a ovdje je još rat zasađen među smiljem i lavandom. Država stanovništvo drži kao izgladnjele pse uvijek spremne za ilegalnu borbu.

 

Upoznala sam i načelnika općine ali kako sam spremna pisati samo o kulturi ja ću se vratiti na na posebnostima ovog kulturnog spomenika i njegove neprocjenjive vrijednosti kulturne hrvatske baštine. 2018. je europska godina kulturne baštine a istražujući njegovu kulturno – religijsku važnost mogu reći da se povijest mijenjala iz pogleda raznih povjesničara i onih koji se tako osjećaju.

Tako treba razumno čitati i prokrčiti svoju stazu hoda kroz podatke, zato sam na početku ironično napisala kako je manastir na Krki osnovan 1350. ili 1577.godine što je evo možda dobra ideja i poticaj našem Ministarstvu kulture da zasuče rukave i napiše jedinstven dokument o manastiru, ali znamo da to ne može proći bezbojno.

Zato treba naglasiti da je prekrasnim freskama oslikana manastirska crkva, odnosno hram posvećen arhanđelu Mihovilu odnosno Mihajlu, kapela svetog Save, i novopodignute zgrade bogoslovije. U blizini je rimski vojnički grad Burnuma i katakombe ispod manastira koje osnažuju zaključak da su osnivači Manastira znali za to pa da su upravo tu i ustanovili ovu svetinju. Manastir Krka broji duge vjekove kojima se bogatila njegova riznica, pa su u nju pohranjene brojne dragocjenosti neprocjenjive vrijednosti ne samo iz srpskih krajeva nego i iz Jeruzalema, Svete Gore, Venecije i Rusije. Tu su i knjige Vuka Stefanovića Karadžića i Dositeja Obradovića na kojima su oni, kao autori, ispisali svoju posvetu manastiru Krki. Ovome svakako treba pribrojiti i paterik iz 1346. nazvan “bugarski” na čijim koricama piše: “Sija Knjiga manastira Vilendara”. U manastirskoj crkvi se čuvaju čestice nekolicine svetiteljskih moštiju kao što su sv. Trifuna, sv. Nikole, sv. Antipe, sv. Haralampija, sv. Vlasija i drugih.

Brojna su imena koji su posjećivali manastir Krku ili bili u čvrstoj vezi s njim. Uz Dositeja Obradovića i Gerasima Zelića bili su to Simo Matavulj, Nikola Tesla, Mirko Korolija, Miloš Crnjanski, Vladan Desnica i drugi. Pri samom kraju 20. stoljeća u manastiru je radila i likovna kolonija, gdje su svoj stvaralački trag ostavili brojni umjetnici. A slikari i danas dolaze, razgovarajući s jednim starijim monahom zaključila sam da je jednako isposnički život monaha i slikara.

U toku posljednjeg rata 1991. do1995. odnosno odmah iza njega, manastir je poharan, ali nije bitno uništen, jer su ga vlasti zaštitile od vandalizma. Bio je zapušten od 1995. do 1998. godine. Bogoslovija koja je postojala pri njemu od 1964. premještena je najprije na Divčibare a potom u Srbinje, nekadašnju Foču. Obnovljena je nastojanjem episkopa Dalmatinskog Fotija 2001. godine.

Inače je u taj zapušteni manastir krajem 1998. najprije došao mladi monah Gerasim, postrižnik ovog manastira, a potom i otac Dositej kao i otac Mihailo.

Sa njima je manastir postao opet kao što je bio kroz vjekove duhovno središte pravoslavnih Dalmatinaca. Igumani Nikodim Kosović, koji je inače rodom iz Zadra ga je otvorio za javnost i sprijateljio se sa umjetnicima kao Goran Bogdan, Sergej Trifunović, a Sevastijan Radovanović iz Ontaria unio je taj osjećaj doma koji pruža toplinu i ljubav.

Uz svoju nesumnjivu duhovnu vrijednost, manastir raspolaže izuzetno bogatom riznicom i knjižnicom.  I svaki posjet manastiru ostavlja onaj neki osjećaj mistike nešto poput one koju imate gledajući Gospodare prstenova zato mu se rado vraćam u vjeri da će me oplemeniti svojim pričama i da će me naučiti pjevanju,  ravnopravno.