-„Kakav je on napuhani kreten“ – to su bile moje bijesne riječi na njegovo prenemaganje i ignoriranje televizijske ekipe. Tako sam to ja u tom trenutku doživjela.
Moj prvi dojam Mirana Kurspahića, kazališnog redatelja, bio je isti kao i njegov o meni. To mi je otkrila tadašnja suradnica za ITD koja se bavila odnosima s javnošću i koja me pozvala da predstavim njegovu novu predstavu. Znači, isto mišljenje imamo jedno o drugome pa smo naše prepucavanje nastavili na intervju:
– „ Kako to da se potpisujete kao kazališni redatelj, a niste još ni diplomirali na akademiji?“ – bila je to tada njegova najslabija točka pa sam ga zato tako i pitala. Nikako ga nije puštao Branko Brezovec profesor inovativne režije na Akademiji dramske umjetnosti a Miranu, kao i ostalima koji su od te priče već radili šalu se to već polako činilo kao osobni obračun. Osim toga kakva bi to režija trebala biti nego inovativna?
Akademija dramske umjetnosti svakako ima određenih kontradiktornosti, problema, nelogičnosti. Na nju se uspješno upisuju djeca roditelja koji su glumci, redatelji, scenaristi, dramaturzi, snimatelji i uglavnom su to djeca roditelja iz branše. Ili pak sudaca, liječnika, odvjetnika, ljudi koji imaju određenu moć.
Dokazano je više puta da nisu svi koji završe Akademiju dramske umjetnosti talentirani, inovativni, originalni ili zanimljivi. Niti su zanosne ljepote ili posebne karizme pa da imamo priču o tome kako se na akademiji formirao, razvio ili da su mu profesori na akademiji potencirali talent. Zna se dogoditi da se na akademiji izgubi volja za životom, ali dobro…On je uz Sašu Božića i Olivera Frljića javno zatražio reforme Akademije dramske umjetnosti. I ja sam tada, te 2009. radila u emisiji „Dobro jutro, Hrvatska“ i jedva sam dobila kameru da odem snimiti te mlade studente koji su meni bili interesantni ali ne i mojoj urednici pred mirovinu koja je to smatrala krajnje uznemirujućim i suvišnim za našu emisiju. Neke tamo studente akademije koji se bune a ne znaju što hoće…
Miran je neki lik na toj kazališnoj sceni koji ima određeni specifični senzibilitet i želi angažirati publiku da budu ipak dio priče a ne da pasivno gledaju predstavu s distance, njeguje interaktivne predstave i prilično je asertivan. Ne možete na njegovim predstavama ostati ravnodušni. On fizički, psihički, taktilno na bilo koji način želi penetrirati u konzumente njegovih sadržaja. On želi da smo svi mi aktivni participanti.
Mi smo se upoznali dok je radio predstavu, zanimljivo, riječ je o djelu Heinera Müllera “Zadatak”, koji se bavi neuspješnim pokušajem revolucije. Radnja se događa u vrijeme Francuske revolucije, a Kurspahić je napravio interaktivnu predstavu čiju je radnju smjestio u ambijent ispodprosječnog bordela.
Sve to Miran autorski osmišljava kroz simbolike našeg društva koje vidi kao problematično, uspavano, letargično. Iako, su mu dramski najbolje postavljene predstave „Potop“, „Policija“, „Pad“ .
„Žrtve zemljopisa“ je dugovječna slatka politička satira koja opisuje apsurd traženja originalnosti i posebnosti naše nacije na engleskom jeziku. I u ovoj predstavi glume Dean Krivačić i Sven Jakir s kojima Miran radi gotovo sve svoje predstave. Osim toga Miran osim što režira on glumi u skoro svakoj svojoj predstavi. Ta gluma nije kao od ostatka ekipe ona je vrlo naglašena, karikirana, ne postoji trenutak kada on otpušta tu ideju da komentira lik koji glumi.
Nastavimo u revolucionarnom senzibilitetu Miranove umjetničke ekspresije. On je upravo, prije nekoliko mjeseci, napravio novu predstavu na engleskom jeziku koja se zove „Fury revolution revival tour” riječ je o predstavi koja se opet bavi revolucijom kroz originalne songove. Koje su sami napisali, aranžirali i otpjevali na pozornici Miran Kurspahić, Nikša Marinović, Karlo Mrkša, Domagoj Janković. Ovog puta Sven Jakir glumi sporedne likove, a Rona Žulj koautorica je i dramaturginja predstave. Prikazuju rock band koji se probija u šezdesetima i sedamdesetima prošlog stoljeća. I ovaj put Miran ovako kaže:
“Ova predstava izraz je moga nepopravljivoga optimizma, uvjerenosti kako je mogućnost za promjenu uvijek prisutna. Obično se bunt, prevrat, revolucija vezuju uz nešto destruktivno, no za mene to je nešto pozitivno, nešto što gura naprijed i stvara bolje sutra. Težnja za boljim, pravednijim sustavom ili, u ovom slučaju, novom, drugačijom glazbom, uvijek je u srži onih koji hrabro krče put ostalima. Fury odaje počast svim pionirima, onima koji su probijali led u bilo kojem području i prkosili većini. Dopustili smo da nas se uvjeri kako je otpor uzaludan, no ima još nas nekolicina naivnih koji se drsko opiremo značenju i vidimo svjetlo na kraju tunela, premda se tamo nalazio zid.”
I ta predstava je fantastična za zabaviti se, opustiti se, oporaviti moždane vijuge uz sjajnu glazbu i genijalnu komediju na engleskom jeziku gdje se interpretiraju različiti akcenti. Tako da predstava zaista gradi autentičan osjećaj i originalno, inovativno je osmišljena. Predstava je gotovo idealna ponuda Turističkoj zajednici Grada Zagreba ali mjesto toga dogodilo se to da je sanacijska uprava odlučila u trenutku prijava na natječaj Ministarstva kulture, te skorih natječaja Grada Zagreba maknuti ravnateljicu „Kulture promjene“ pod koju spada i ITD, Natašu Rajković.
Miran Kurspahić je već prije prošlog ljeta podigao šator ispred sanacijske uprave i protestirao je, ali ni ovo ljeto on nije odustao. Pisao je Ministarstvu obrazovanja, objavljeno je kako kultura više nije jedna od četiri ključne djelatnosti SC-a te kako umjesto toga postaje Samostalna služba za kulturu, šport i informiranje. Zbog degradacije Kulture na razinu službe, kazališni redatelj Miran Kurspahić organizirao je prosvjed koji je nazvao “100,47 % za kulturu”. Sebe je prozvao Braniteljem kulture i u dvorištu SC-a započeo postavljanje šatora, po uzoru na prosvjed bivših branitelja u Savskoj 66.
“Kao branitelj kulture ja sam spontano odlučio da moj Alamo bude ovdje, u Savskoj 25”, kaže Kurspahić. Postupke i odluke uprave SC-a naziva svinjarijama i kaže da je Kultura jedna od temeljnih djelatnosti SC-a već desetljećima.
Miran Kurspahić je ovim činom ustvari napravio sjajan umjetnički koncept. On to čini stalno. Njegovo odijevanje, ponašanje i iskazi u medijima, prezentiranje projekata koje radi a većinu njih upravo u ITD-u. On je ustvari jedan čisti konceptualni umjetnik koji razumije medije te na sve načine želi iskreno doprijeti do šire mase da kaže evo budimo revolucionarni, tražimo svoja prava i da, makar na jedan dan podigao šator u Savskoj citirajući pritisak koji su branitelji vršili na naše društvo u Savskoj 66. Možda čak očekujući da će ga i ti branitelji podržati u ovoj namjeri ili bar kolege.
I ukoliko ste tražili neke predstave koje biste rado pogledali a nije vam jasno tko je Sanja Nikčević koja poltronski analizira kazalište “Spominjući razne predstave, primjerice Boruta Šeparovića “Mauzer” iz ZeKaeMa 2011., Frljićevu Trilogiju o hrvatskom fašizmu iz riječkog HNK Ivana pl. Zajca ili pak “Pad” Mirana Kurspahića iz ZeKaeMa, Sanja Nikčević tvrdi da se njima betonira hrvatska krivnja i to još od stoljeća sedmog, dok je hrvatska javnost od kazališta očekivala katarzu i pročišćenje emocija prikazivanjem hrvatskih žrtava, hrvatske muke, a onda i hrvatske pobjede i hrvatskih junaka.” onda je za vas svaka predstava Mirana Kurspahića kojega ova provincijalna sredina ne razumije.
U slučaju Mirana Kurspahića to je potpuna laž jer on kazališnim postupcima pokazuje da za nas obične ljude, koji nikada nećemo biti Sanja Nikčević, ne postoji jednaka mogućnost s onima koji su odabrani u ovom društvu. Društvu za koje svi krvarimo i svi smo mi hrvatski junaci.