#KAKODALJE:“Kuharica iz karantene”

• “Čuj, ajmo mi sad snimati Kuharicu iz karantene jer možda ćemo imati samo te snimke hrane uskoro”, nabacila sam mu šalu koja je činjenica.

Dani prolaze, snimamo dnevnik, radimo film, snimamo novi, pripremamo predstavu, poslovi nestaju za neke se i podrazumijeva da ih više nema. Čak se i ne zovemo, nego pošaljemo poruku na mesinđer u stilu „sve jasno“. Ljudima se ni riječi više ne da trošiti. Neki se još nadaju da će realizirati svoje projekte… Već stoto podrhtavanje Zagreba dovodi ljude, uz koronu, na rub živaca. Sve polako puca.

Imala sam san. Nema vajde od toga da razmišljam o tome kako je nepošteno što se nisam rodila ranije. Ljubomorna na sve rođene u šezdesetima. Živjeli su u obilju, rasterećeni razvijali se na osjećaju sigurne budućnosti do 1991. godine. Onda je svima nastao „prc“. Od tada sam stalno u nekoj karanteni. Prvo me u razvojnim godinama snašao rat, onda sam 1996/1997.godine upisala faks, pa je 1998. godine bio „srednji vijek u Hrvatskoj i nacionalizam“ gori nego 1991. godine. Nakon toga je bila 2000. godina koja mi se činila kao wow! Evo dobila sam prvu nagradu za književnost, evo radim najbolju emisiju za mlade „Direkt“, evo sam diplomirala, evo radim na radiju, televiziji, portalu, evo sam se zaljubila i udala. Na kraju mi je bivši muž ispao najgora kukavica, loš čovjek, zlostavljač – ukratko gubitak vremena i najboljih godina, onda je bila recesija pa smo svi dobili pedale na poslu, onda sam otišla u Francusku, onda nisam imala posla šest mjeseci i borila se za zdravlje. Voila i evo je 2014. godina, opet sam se malo digla na noge, pokrenuo se HRT3. Radimo genijalnu emisiju „Dobro jutro: kultura“, „Vjetar u kosi“, filmovi koje snimam o ravnopravnosti, ležim u krevetu i zahvaljujem bogu što sam zdrava, imam sjajan posao i život je smislen. Sve se lijepo razvijalo, imalo je neku pozitivnu putanju,  ali me onda 2017. godina dočekala u besmislju HRT-a. Mijenjam smjer i posao su mi ženska prava, intezivno. Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova. Ništa.

Odjednom je došla 2019. godina.  Moj izdavač drži roman već godinama, ali obećaje sad će… Aha. Na Z1 uređujem emisiju „Zagrebe, dobro jutro“, pokrećem novi projekt „Poznati kuhaju“ kako da napravim intervjue zanimljive, tako da ih začinimo, neka to bude kuhanjem! Ljudi vole pornografiju, makar ona bila „pornografija hrane“ sve je ionako trivijalno, ništa nema smisla, ljudi su prezasićeni sadržajima. Ovo su pametni intervjui s pornografijom hrane, top! 2019.goine opet sve nema smisla, ljudi su naporni, umorna sam. Ležim na krevetu i želim da mi je odmoriti se na dvije, tri godine, gadi mi se posao i ljudi, da mi je skupiti misli. Moje kolege daju otkaze, ne žele biti novinari, nema smisla. Mijenjamo se. Novinarstvo je postao posao za mlade i površne koji taj ugljen lopataju i trpaju. To je to. Posao za one koji ne razumiju vrijednost života, vremena i unaprijed im nije bitno gdje troše vrijeme samo da se odradi to za neke pare pa da se kupi šminka, odjeća, neko putovanje, nebitno. Sve ide, sve prolazi, nebitno je sve.

Bam. Okrenem se svojem hobiju idem raditi  samo filmove koje sma radila ranije usput, samostalna sam i dogovaram poslove, pišem scenarije, kreativna sam, iz mene suklja, pršti, prijatelji misle da sam skrenula jer ne razumiju zašto? Teško je dobiti podršku prijatelja, države koja mi konstantno uzima i ništa mi ne daje, ne vidi me, ne voli me, ne želi me, moja država je moja kazna, moja omča oko vrata. Sve ne ide, sve je u Hrvatskoj tako usporeno, trivijalno i bolesno/objesno glupo, nesposobni ljudi su šefovi i možeš se komotno ubiti ili prilagoditi. I evo nas u 2020. godini u karanteni. Virus. Odmah snimamo serijal koji će pomoći svima kad krenu krizirati jer ih je strah neizvjesnosti, bolesti, virusa, gubitaka posla. Plasiramo devet epizoda „Psihološke savjete Jasminke Sabol Mužinić“. Odlično, pomažemo ljudima, okolini. Mi smo sretni. Dobra stvar je da sam se na vrijeme zaljubila i ovaj mi je baš dobar, evo nas u svemu zajedno, sve možemo i u karanteni smo. Pjesma. Nema nervoze. Normalan um i jedan i drugi. Kreativni smo. I okej, snovi se ispunjavaju. Potres. Sjajno je to što smo i dalje normalni, nema panike. Zvone telefoni. Roditelji u panici. Prijatelji u panici. Dva tjedna poslije i dalje saniram ljude oko sebe koji su nagriženi psihički što od korone, što od potresa, štood gubitka posla i krova nad glavom i na kraju prijateljice koje mi govore:

• „Joj jedva čekam da se opet s nekim poljubim, kako ću sada naći dečka, ljubav?“, smiješno je, znam, ali prvo što sam pomislila kada je krenula korona jest, ajme dobro je da sam se zaljubila i da ga volim, dobro je da ga poznajem. Ne želim biti sama. Drugo je što sam pomislila, dobro je da sam se rastala jer sad bi me dano-noćno zlostavljao onaj koji mislosti nema kojemu je jedina zabava osjećaj nadmoći, vikanje, nervoza, histerija i panika. To mu daje moć, kontrolu. Sirote sve one koje su u karanteni sa zlostavljačima s muževima koji ih ne vole, ne poštuju s kojima nema zajedničkog kuhanja, ispijanja vina, kartanja, smijanja, smirenog spavanja u zagrljaju nakon potresa. To je strašno. Plačem samo kad se sjetim kako je strašna ta karantena. To je tamnica. Tako strašna da je sigurno gora od korone-virusa. Nasilje nad ženama raste u Hrvatskoj, Francuskoj, Australiji, Americi.

Treće što sam se sjetila, dobro je da nešto znam o građevini i uzgoju hrane. Ta znanja će mi trebati. Neće uskoro bit hrane. Očajni ljudi su opasni. Nasilju malo treba da krene. Totalitaristi polako već izbijaju na površinu. Neki dan u dućanu… Zamotana sam crnom maramom preko nosa i usta. Sva u crnom stojim na blagajni. S lijeve strane dva muškarca na susjednoj blagajni na metar udaljenosti i ovaj jedan se smotao, donese blagajniku nešto i lik koji trpa svoje stvari u vreću odjednom krene urlati:

• „ Ej! EJ! KAJ JE OVOOOOO! Dva metra! Reko sam dva metra!“, evo ga zlostavljač. Način na koji se drži do načina kako naglašava slogove i kako se drži. Ovaj drugi se povuče, šuti, ne želi ništa reći. Samo je digao ruke u znak smiravanja, predaje se.
• „Kaj je ovo? Prvo ste prekršili zakon a onda još govorite u mojem smjeru, HAAA,  govorite u mom smjeru“, drugi lik šuti, cijeli dućan šuti, svi gledaju u pod a ovaj se nadima. Evo ga SA odred u dućanu. Svi imaju maske i rukavice, osim mene koja izgledam kao ninja. Okrene se prema blagajniku i krene.
• „Kaj smo mi svi malo zaboravili na zakon, e“, blagajnik šuti. Daje mu račun, ovaj se konačno spakira i krene prema izlazu. Stane od mene na dvadeset centimetara i krene objašnjavati nešto mojem blagajniku, onako sav nadmen jer jednog je već zaplašio a i dućan, bome, i gelirane je on kose pa mu čvrsto stoji. Trpam stvari u torbu i razmišljam, hoću li ga oprati, hoću, neću, hoću, neću. Slušam tog nabrijanog, napuhanog idiota i čujem se:
• „Kaj ste sad tu stali na dvadeset centimetara od mene i govorite u mojem smjeru, a malo prije ste se derali tu po dućanu i parli onog čovjeka tamo i sad ste gori od njega za dva metra i više! Kaj za vas vrijede dvostruki kriteriji?“, kažem ja kroz crnu maramu uz pokrete ruke kao skretničarka, stjuardesa i pogledam u blagajnika koji se smije, okrenem očima i pomislim što mi je to trebalo, sad ću se morat braniti.

Krenem prema izlazu i ovaj me naravno, prati. Hodam uspravno i razmišljam što mi je činiti ako me napadne. On pak ubrza korak i hoda pokraj mene ali napravi razmak od recimo pola metra i veli:

• „Sad ste me vi gospođo dobro oprali maloprije“, okej znači vidi se da mu daske fale ako pretjeram neće biti dobro ali ako nastavim strogo. imat će nekog poštovanja jer očito da je ovo prvo upalilo.
• „Ne valja dizati paniku, nepotrebno, ako smo već svi u ovoj situaciji“, napravim pauzu kao Hasanbegović i Pupavac, skinem svoju maramu, namrštim se i kažem strogo kroz zube, „treba biti što mirniji i staloženiji“.

Samo je otišao. Mislilm da se uplašio da ću ga zaraziti. Ono što je mene osvjestilo jest da se svijet mijenja i da nakon ove korona pošasti nema više nazad. Ovo je poput rata. Recesija je također ratno stanje. Ukoliko ne krenemo funkcionirati u ovim uvjetima, ukoliko se ne okrenemo proizvodnji hrane i lijekova, te obnavljanju bolnica i zapošljavanju, radu, mi smo sigurno na kraju.

Ono što je sjajno kod ove situacije jest što se sve odmah prebacilo na internet. Sve se mijenja. Vidimo da se sve može riješiti internetom. Ne trebaju više biljezi, sedam papira, koje treba u arhivu staviti i čuvati deset godina, više nema profesionalnih udaračica pečata i premetanja papira, te sječe šuma koje su mi uvijek bile na pameti, sirote šume. Konačno se koristi OIB i e-građanin. Odjednom sve može.

Znači, netko je namjerno bio kočioc napretka. Neko je namjerno gurao sve one koji su manje sposobni, obrazovani na nepotrebna radna mjesta. Znači, nije moja krivica što ja nikako da procvjetam u našem društvu. Nije krivica ni mojih prijatelja, rodbine koji su sjajni intelektualci, inovatori, znanstvenici, inžinjeri, doktori, profesori i umjetnici, ne nije. Nismo mi krivi jer živimo i stvaramo. Samo ova Hrvatska u kojoj smo do sada živjeli nije trebala pametne ljude. Nije bila zemlja znanja. Mene su do sada malo plaćali jer sam pitala zašto? To je najteže novinarsko pitanje i to se nije smjelo pitati. Veži konja gdje ti gazda kaže samo tako može.

Jasno je sad već svima da sa žutilom u medijima i s političkim preseravanjima o procesiji na Hvaru, nećemo daleko stići. Svijet se mijenja. Kaže mi prijateljica iz Australije da nakon što su gorili mjesecima u požaru, te su se borili s Koronom, konačno je konzervativna Australska vlada krenula sa sjajnim socijalnim mjerama i razvojem lijeka protiv virusa. Nakon što su privatne bolnice otpustile šesto medicinskih sestara, opet su ih sve zaposlili jer su shvatili da moraju promijeniti sustav. Također je rekla da su skinuli maske jer da se više paze kada ne nose maske, jer maske daju lažan osjećaj sigurnosti.

Zaprepaštena sam njihovim potezima jer su svi potezi upravo socijalno osvješteni. Prije požara i prije korone, ona je bila aktivna sudionica velikih prosvjeda zbog klimatskih promjena koje zaista i utječu na naš život. Australija se mijenja i u tom smjeru. A upravo nam je priroda potrebna za život.

U Hrvatskoj smo se već sto puta tresli i jutros, opet u Zagrebu. Naša vlada još uvijek ne ulaže u razvoj lijeka, ne ulaže u medicinske djelatnike, znanstvenike, ne pokreće krucijalne stvari i ne usmjerava novac u opstanak našeg društva. Ranije smo imali Plivu.  Još od ranije imamo bolnice u svakom gradu, te domove zdravlja u koje se nije ulagalo, a Imunološki zavod je izgrađen još ranije još prije 1991. godine. Nedavno su ga htjeli ugasiti.

I meni se više ne da biti u karanteni i neda mi se više biti u zatvoru ovog društva i ove države i vlasti koja je suluda.

Više ne želim gledati trivijalne novinare, novinarke i vijesti. Više ne želim konzumirati trivijalne sadržaje i politiku koja nema smisla, iako svaka čast Vilimu Berošu. Želim znati sve o tome kako ću preživjeti i hoće li nas država sve zaposliti jer bez toga nema ničega. Rad i proizvodnja su i Njemačku nakon Prvog i Drugog svjetskog rata izvukli iz recesije, krize, jer su skrivili oba rata. Život mora biti u perspektivi. Ne može svijet stajati na miru mjesec dana, a kako vidim mogao bi i drugi mjesec i treći i godinama skroz dok se međusobno ne poubijamo od gladi. Zanima me kakvu će budućnost imati djeca?

Mora shvatiti Trump da će svoje bogadstvo djeliti sa svima kao i Angelina Joli i Milanović i Plenković i Obuljen sve te besprizorne persone će se morati prizemljiti. Kakav je odnos moći? Rusija i Kina pomažu Europi jer mi smo svi toliko usrani da nismo u stanju pomoći jedni drugima. Zato jer smo svi likovi iz dućana. Italija, Francuska, Engleska i Španjolska su pale na testu, a Češka krade maske. Nismo u stanju ponašati se tako da pomognemo svima oko sebe. Volimo svoj ego a on je lažan. Dobar je samo ako stvaramo nešto novo, recimo umjetnost, ako smo inovativni i ako kreiramo… Ego tada štiti da ne odustanemo od vjere u sebe jer smo na početku u tome sami. No, ego je blesav i bolestan kada nema svrhu. Čovjek kada nije konstruktivan on misli da je bog. Za one s Hvara koji u procesiji hodaju uokolo s križom, a Vlada Republike Hrvatske im daje dozvolu jer odjednom brinu o kulturnoj baštini stoji sve nas živote koji su ugroženi čekanjem. Ovaj put su ugrozili živote ljudi u procesiji, možda cijelog Hvara, a zatim i doktora i medicinskih sestara, pa onda i svih nas jer će nam život biti i dalje zaleđen. Tako nas vlast želi. HRT to nije tako izvjestio, čak je pokazao procesiju u smanjenom obliku dok smo na internetu mogli vidjeti cijelu procesiju jer su ljudi snimali mobitelom. Zašto? Davno su im otpala muda zato imaju poslove jer eunusi su odlični podanici. To je što se tiče urednika.

Vlada nam daje poticaje za preživljavanje, dobro je da će ih kontrolirati, odjednom se ima para ali se nema za legalno zapošljavanje ljudi i poticanje proizvodnje. Užas. Mi proizvodimo, ništa.

Navikla sam na neizvjesnost jer tako živim od 1991. godine u Hrvatskoj i za mene ovo nisu izvaredne okolnosti, ovo je za mene nada da će se sve promjeniti i da ću početi živjeti, konačno.

Danas mi je prijateljica poslala jedan važan tekst gdje je još 2007. godine pisao američki znanstvenik upravo o virusu koji je u prirodi i koji sa životinja može prijeći na čovjeka, tako da… Znanje postoji, saznanja su bila na vrijeme ali je svijet okrenut trivijalnosti i profitu, nekoj dekadenciji koja nema smisla, priroda nam vraća. Bome ću se i ja prilagoditi prirodi, novom životu i krenuti realnosti ususret. Očajna žena poput mene nema straha, ima samo nagon za preživljavanje.

Sad pogledajte „Kuharicu u karanteni“ kao citat na emisiju koju sam osmislila za Z1 televiziju „Poznati kuhaju“, ali i kao vještu kritiku. Zahvaljujući koroni, ljubav mi je na prvom mjestu i ja ću vam uvijek reći istinu, mene ćete uvijek kako vidim trebati jer ja sam žena za sva vremena.