#NETREBANAMMINISTARSTVOKULTURE: „Kuharica iz karantene“
– „Ne mogu više? Kad ćemo opet putovati?“, veli frendica.
– „Nikada. Hoćemo, ali manje. Bit ćemo skromniji, kao nakon Drugog svjetskog rata. Jednostavnije ćemo živjeti, manje ćemo konzumirati. Cijenit će se temeljitost. Smanjit ćemo potrošačko raspoloženje. Bit ćemo odgovorniji… Putuj za sada internetom… Drago mi je da sam ranije stalno bila u Parizu i to mi je jedna od najdražih uspomena.“
U vrijeme terorističkih napada u Francuskoj, odlazila sam u Pariz izvještavati za HRT. Tada je jedan kolega, za kojeg sumnjam da radi za mađarsku tajnu službu, a te su sumnje nastale zbog njegovog odjevnog stila, zelenih i smeđih boja koje kombinira, te kratkih nogavica ispod kojih izviruju bijele čarape, naprosto baca na mađarskog birokrata. Nosi on i tanke zlatne okvire za naočale, koji mu daju „look inteligente“, pronicljivo me onomad upitao:
– „Kako to da baš ti… Ideš u Francusku? To ti HRT plaća?“, sve u stilu tko to mene šalje i po kojoj osnovi, s kim to spavam, gdje se krećem… A on je eto tu, odličan za taj zadatak.
– „Ne… Francuska vlada mi to plaća… Sve osim honorara, ovog bijednog, to mi sa zakašnjenjem plaća HRT.“
– „Kako to misliš, francuska vlada?“, kaže on preko zlatnih okvira.
– „ Pa tako… Ja sam inače francuska špijunka… Pa, eto…“, podignem obrve i slegnem ramenima. Okrenem se i odem da ga slučajno ne bi pitala; voli li on mađarske kobasice? Dan-danas me to pitanje muči. To ću ga jednom pitati, čekam trenutak kada će on mene opet pitao nešto, ovako genijalno, pronicljivo. Mađarski, zeleno-smeđi, špijun. Orbanovac.
Sada više ništa nije važno, ništa nije ni bitno, pa zašto onda da se držimo pravila? Novinari su otpušteni sa svih strana. Nitko više nema vanjske suradnje. Ovi koji još rade uglavnom su razapeti poslom, a neke čak i fizički napadaju što svećenici, što njihovi vjernici, što policajci i uglavnom su to novinarke. Sve napadnute od reda su ženskog roda.
Ministarstvo kulture nije još ništa primijetilo ali ni pripremilo. Zatečena je naša ministrica krizom, kako to? Kako to? Nije mi jasno? Stoji ona i dalje na mjestu. Već mjesec dana. Stalno ponavlja istu priču, kao kada su u Jasenovcu uglavnom svirali Mala Floramye. Tako kulturni radnici slušaju o autorskim pravima.
Ministrica ne zna da postoji: nezavisna scena, dramski pedagozi, siročad koja radi na autorski ugovor, freelance, slobodnjaci svih vrsta (od jezičara, umjetnika, novinara), samozaposleni (uglavnom novinari, redatelji, scenaristi, tonci, montažeri, snimatelji), nije joj jasno da postoje umjetnici, kako postoje umjetnici? Kako postoje nezavisna kazališta, od kada? Kada se sve to dogodilo? Dajte mi molim vas popišite što mi sve u Hrvatskoj imamo a tiče se kulture? Dajte mi podatke o 25.000 ljudi od nas 3,5 milijuna (možda nas je i manje u Hrvatskoj). Nas je kriza uhvatila? Kada? Kako ja to nisam znala?, pita se ministrica kulture već mjesec dana u samoizolaciji od zadataka. Cijela vlada je bila spremna kao zapeta puška i Plenković je samo ispalio metak u čelo ali Nina Obuljen gleda, stoji poput divljači pred farovima, čudi se krizi. Spora, kao da su joj sad tek maknuli dubrovačke zidine kojima je bila opasana. Ona brije da postoje samo samostalni umjetnici i kaj se nje tiče, to je to.
U ovoj situaciji bilo bi dobro da sad svi kulturni radnici i sva društva rade kao jedno tijelo i vrše pritisak na Ministarstvo kulture. Ponudila sam se da sve spojim u jedno, te da kao masa objasnimo ministrici da postojimo, da smo živi, da radimo i stvaramo, iako ona to nije znala. Trebali bismo se okupiti u jedno tijelo, sindikat i zatražiti svoja osnovna ljudska prava. Pravo na život.
Zanimljivo je kako društva pojedinačno šalju mejlove i traže nas da ispunjavamo ankete, a potom i potpišemo peticiju da tražimo naša osnovna ljudska prava. Tako da, čovjek ne može vjerovati koliko je apsurda. Umjesto da se ozbiljno organiziramo i krenemo zajedno na tu „Dubrovačku Republiku“ i izborimo svoja prava.
Mislim, svi mi punimo proračun Republike Hrvatske! I svi mi radimo za Republiku Hrvatsku! Mi smo svi izvozni proizvodi Republike Hrvatske. Mi smo duša Republike Hrvatske… Također mi stižu mejlovi iz Europskog parlamenta gdje se „pitanje kulture“ rješava i na Europskom nivou. Danas sam odlučila izvjesiti parlament o radu našeg zabezeknutog ministarstva i kršenju ljudskih prava.
Neki dan sam se s nećakom smijala, njegovim on-line predavanjima s faksa. Profesor engleskog govori tvrdi engleski, to mi se sviđa. To je kao dalmatinci u Zagrebu koji namjerno govore dalmatinski i nakon trideset, pedeset, sto deset godina života u Zagrebu ili Hercegovci nu ovo nu ono ili Slavonci ili Dubrovčani…
Veli on: „Užas, pazi lika kako govori engleski, pa kako njemu nije neugodno?“, slegnem ramenima i pustim mu Marinu Abramović da čuje njezin engleski koji je tvrd i nakon trideset godina života u Americi. Objasnim mu da je to i dio priče o tome „kako Amerikanci vide Marinu Abramović“ umjetnicu iz Beograda s Balkana. Imaju neka očekivanja, vole stereotipe oni žele da Rade Šerbedžija glumi Ruse, oni očekuju da Marina govori kao vampir iz Transilvanije. Kada sam živjela u Francuskoj u opatiji iz jedanaestog stoljeća na umjetničkoj rezidenciji, sustanar i kompozitor Mark iz Teksasa pustio je bjelorusku operu i rekao: „Danijela, prevedi nam! Ti to razumiješ, zar ne? To je tvoj jezik.“
To vam je tako s očekivanjima i pretpostavkama, tako i naše Ministarstvo kulture. Postavlja se prema nama vrlo tržišno kao da mi tržište imamo. Halo? Nu, stara đe si ti?
Najbolje je što su studoši napravili svoju grupu i šeraju snimke profesora i ismijavaju se njihovim predavanjima i IT ponašanjima. Pustio mi je profesoricu koja predaje neki predmet i veli: „Aj poslušaj ovo i reci mi kako da mi svladamo gradivo uz ovo“, slušamo napeto oboje i kao da smo nazvali seksi fon. Baršunast glas, rasteže, govori polutiho, baš kao s vrućih linija. Slušamo to i zaključim: „Što kako, pa s erekcijom!“.
Kaže nećak da misli da ništa od ovoga, ako se ubrzo ovi profesori ne opamete. Neki profesori ne kuže da su isključili zvučnike, pa tako profesorica pita je li ima pitanja, ekipa postavlja pitanja, ona šuti. Nakon nekog vremena sva frustrirana ignoriranjem kaže: „Dobro onda ako nemate pitanja!“, onda ekipa piše poruke, a ona to ne vidi. Onda nastavi dalje i na kraju veli: „Ahaaaa, sad svidim pitanja, ahaaaa zvučnike sam isključila!“, tako da je važno da su profe spremne za izvanredne okolnosti i uporabu „moderne tehnologije“.
Tako i ministrica kulture! Isključila je mikrofon i slušalice! Sve joj je riknulo. Cijeli hard se njoj spržio. Nema podataka u Ministarstvu kulture.
Zadataka je previše nitko ništa ne razumije, slabo profesori objašnjavaju i na kraju sve je to još jedan cirkus koji živimo dok se svi ne nauče koristiti on-line tečajevima, ups, predavanjima.
I dalje me čini beskrajno sretnom, što mogu sve on-line, i državu i banku i sve što treba samo da se ne ide na šaltere. Imam PTSP od šaltera, šalteruša i profesionalnih prevrtača papira, sisača mojeg života u Hrvatskoj. Svih tih zaposlenih na državnoj sisi, glasača.
Drago mi je da konačno vidite kako free lanseri žive i koliko mi koji koristimo „moderne tehnologije“ od njihovog začetka masovne uporabe. Uhvate nas fraze kad netko predloži; Hajmo organizirati sastanak! Nemam ti kad. Hajmo u grupi raspraviti ili virtualno, a na sastanku pijemo i jedemo, tulum i basta! Možemo li se vidjeti pa da dogovorimo; To kad mi kažu odmah pomislim da me žele snubiti i činiti bludne radnje, sodomiju. Ali kada mi kažu da ne mogu ja sama sve napraviti; Ne može se to tako, tako se to ne radi, kako to misliš isporučiti gotovo i aplodad na server HRT-a, to ne! postoje procedure i pravila iz stoljeća sedmog kada su Hrvati prešli preko Karpata.
Najgore je to što ti ljudi iz prošlog stoljeća, stalno koče ljude iz ovog stoljeća i sve rade po nekoj tradiciji koja je davno umrla i posve je nepotrebna. Podsjećaju na ove popove koji bjesomučno zovu ljude u crkve na korona-virus Uskrs partyje. Gledajte, ak’ je korona onda su blagdani ukinuti do daljnjeg i misa. Vidiš da je priroda preuzela glavnu riječ.
Ova kriza dokazuje koliko je država opterećena administracijom, nepotrebnim voditeljicama ureda, ljudima koji udare pečat, arhiviraju papire s biljezima, tri čovjeka na papirnatom putnom nalogu, nema više činovnika koji od posla i svojih administrativnih pozicija rade značaj. Kako ćemo sada s deset deka kave i bombonijerom? Što će milijun pravnika koji idu na ručak u kantinu, dobro sada više neće u kantine. Kako će ovi na HRT-u kojih ima 3.000 u administraciji, financijama i pravnika, a proizvodnja je svedena na 500-600 operativaca, proizvođača programa kojih je uvijek previše. Treba kresati one koji zapravo proizvode program, a zapošljavaju one koji slažu u fascikl papire ili producente koji ne mogu nikoga pronaći u sustavu. Upališ kompjuter, otvoriš sustav (recimo da se zove Mišo Kovač), upišeš u Mišu ime, prezime, oib i bam! Čovjek iskoči. Onda mu uplatiš 100 kn po minuti koji ovaj čeka dva do tri mjeseca jer treba bar deset klikova mišem u kućicu i odobrenja za ukupno 400 kn honorara.
Nepotrebno je opterećena naša zemlja s milijun županija, općina, gradova, nama je svako selo grad. Općina ima pet kuća. To je sve gomila glasača i članova stranaka koje valja zaposliti. A stranaka ima kao da smo Velika Britanija, koji imaju dvije stranke. I onda se dogodilo, da se u medijima izjavi kako je država opterećena i ima ministarstava viška. Tako se na HRT-u naglasi u „Otvorenome“ kako je Ministarstvo kulture višak.
Iz ove perspektive i u ovoj situaciji, meni se čini isto. Višak je Ministarstvo kulture. Stoji tamo i nema svrhe. Ako postoji samo za konzervatore i zaštitu kulturne baštine ili spomenika kulture, pa neka se to rasporedi. Neka dio prijeđe u Ministarstvo graditeljstva a dio po institucijama, zavodima. Neka društva, odnosno udruge, barataju s novcem za svoje članove, i informacijama. Znači, imate ljude na javnoj kuhinji, beskućnike, one koji naručuju iz Crvenog križa pomoć, umjetnike i novinare, to sve spada u istu kategoriju. Čim se dogodila kriza nema veze što se zbiva s kulturnim radnicima. Idemo sada samo određenima pomoći. Tako je ministrica kulture dokazala da ministarstvo nije spremno i da ga treba ukinuti. Kako to da su Ministarstvo kulture morale kontaktirati strukovne udruge i razne skupine, inicijative, nezavisne scene… Tek unatrag dva tjedna Ministarstvo provjerava koliko ima članova koja strukovna udruga, te kako su regulirani naši statusi, tko pije a tko plaća…
http://www.snh.hr/hitne-mjere-za-spas-novinarstva
To je toliko ne funkcionalno ministarstvo da ga zbilja treba ukinuti. Šteta da ima zaposlene. To je ogromno opterećenje na državni budžet. I slažem se s gospodinom Draženom Oreščaninom, treba ga odmah ukinuti.
Upoznala sam ministricu Ninu Obuljen dok još to nije bila, mislim, ministrica. Radila je u Institutu za razvoj i međunarodne odnose. Ona je aktivno pohodila naša okupljanja, kulturnjaka, i ustvari lobirala za sebe. Mnogi su ju podržavali recimo s njom je bio oduševljen Sfeci pa onda i ja jer volim Sfecijevu ženu, pa sam si mislila oke, možda žena nije truba.
Razgovarala sam s Obuljenkom nekoć davno, o njoj sam shvatila da voli Francusku, da smo obje Blizanci po horoskopu da je ona vrlo konzervativna, izraženih patriotskih, nacionalnih osjećaja, obrazovana je i tvrda, kruta… Ja sam ja, uvijek sarkastična i duhovita ali smrtno ozbiljna i odgovorna. Nina me zapamtila i opet smo se družile oko EPK jer ona je vodila EPK Dubrovnik. Aktivno sam pratila sve te EPKaove još od Maribora, pa onda eto i sve naše gradove koji su se kandidirali. Nakon toga je Nina postala ministrica, dobro to je bilo očekivano. Otac joj je istaknuti HDZovac u Dubrovniku, a Božo Biškupić ju voli, ima naklonost Glazbene unije, sve u redu, ima podršku sa svih strana.
Korona-virus danas otkriva koliko to nije ministarstvo koje voli svoje umjetnike i slobodne novinare, kulturne radnike. Kako je ministrica diplomirala na Muzičkoj akademiji, ona ima naklonost samo prema glazbi ali i tu radi razlike.
Znači, nitko ne može ostvariti prava osim samostalnih umjetnika i to neku mizeriju, a oni su ionako na državnoj sisi barem što se tiče doprinosa.
Moj prijatelj, sjajan kipar, koji je postao slavan po dizajnu nakita. Njegov dizajn je samo za samosvjesne i osebujne žene. On je davnih dana shvatio kako uz kiparstvo mora nešto raditi jer neće imati sretnu i zdravu obitelj, koju ima, koju prehranjuje svojim radom i nitko nije zadovoljniji od njega. Priznat je u svijetu zbog dizajna nakita. Ali sada, sve je stalo, on, ja, naša prijateljica, također kiparica. Moj prijatelj nezavisni kazališni redatelj, hrpa prijateljica slobodnih novinarki, producentice, redateljice, svi mi stojimo na mjestu i plješćemo našim zdravstvenim radnicima i vladi, te lupamo lonce protiv Bandića. Bizaran je naš život.
Što se dogodilo s novinarstvom? Od uvijek sam slobodna novinarka, samozaposlena, koja je surađivala za televiziju, radio i tisak, ali ja sam i scenaristica, redateljica, te producentica. Tako da sam učlanjena i u HDFD (Hrvatsko društvo filmskih djelatnika) i HND (Hrvatsko novinarsko društvo) to su dva strukovna društva. Ovo filmskih djelatnika je odlično, aktivno, kopa, radi, pita, traži ali novinarsko društvo treba postaviti zahtjev tako da potpora ide direktno radniku a ne poslodavcu. Važno je da su nešto poduzeli pa premda i ovako kasno. Zanimljive su te ankete i to kako ništa nije sistematizirano. Ne postoji neki katalog.
Da se razumijemo, ja plaćam svoje doprinose i država od mene ima koristi, što naša ministrica uzima u parametre kada obračunava. Znači ja punim proračun s 20.000 kn godišnje i tako već 20 godina. I sad se pitam zašto ne nazovemo našu državu pravim imenom? Feudalna država Hrvatska.
Naime, Ministarstvo kulture i poznanica Nina Obuljen se nije sjetila novinara, nije se sjetila nikoga ni dramskih pedagoga, ni redatelja ni scenarista, ni dramskih pisaca, ni pisaca, ničega se ona pod milim bogom nije sjetila nego se sjetila autorskih prava. HRT recimo emitira sve i neposredno prije korone sam im nudila film „3D svijet“ jer se uklapa u EPK Rijeka, nudila sam besplatno na emitiranje! Ali ništa. Tamo se neki spizdio i uzmucao da on ne zna tko je nadležan, da pitam ove, one i ništa. Sere tko stigne.
Kad je krenula korona HRT-u sam, za koji surađujem preko 20 godina, nudila svoje usluge da im gotove priče šaljem, aplodam na server montirane pa da ih emitiraju i plate mi honorar. Pa neeeemožeee to taaakoooo, moraš imati produkcijsku kuću i račune. Izdajem račune i u sustavu sam PDV-a meni platite cifru i ja vam za to isporučim sve jer imam svoj tim, ma jeeeeeee, pa mi imamo standarde, kamere ove one, rasvjeta, ton… He, da je to samo tako. No, u isto vrijeme uredno emitiraju škvadru koja se snima na zoom, skype, mobitel pa milijun puta im je bolja slika koju im ja šaljem od ovog vizualnog treša i umobolnih spika iz dnevnog boravka. Onda ukinite kulturu, društvo, sport, kad toga nema. Samo puštajte stožer live. Kako bi rekla moja prijateljica, kad će već jednom netko greškom na HRT poslati amaterske snimke seksa iz dnevnog boravka pa da svi uživamo.
HRT kao javna institucija, kojem je Ministarstvo kulture nadležno, je potpuno blokirala rad i pušta samo informativni program i „Dobro jutro, Hrvatska“. Kada bi bilo sposobnih na toj televiziji onda bi podržali naš mali sustav i onda bi recimo upravo glavni urednik televizije i uzimao priče sa svih strana i uglova, te plaćao honorare i emitirao te priče jer je to kvalitetnije, bolje i brže od skype recitacija Majakovskog iz dnevnog boravka u „Vijestima iz kulture“. Ima tu milijun rješenja budžet se može delegirati i na vanjske suradnje koje su fleksibilne i okretne, provjera kvalitete slike i tona svakako mora biti ali se treba prilagoditi novim uvjetima. To je očito nemoguće. Traži se sve besplatno i samo skype. Naravno da će ljudi onda i odustati od pretplate. Zašto da plaćaju takvo što? Nedostatak vijesti, priča i reciklažu starih priloga.
Mislim, honorari su na HRT-u vrlo niski, sramotno, to je sada već u rangu 2 marke kila mozga. Tako je prije korone bilo, recimo da je krenulo s 2017.godinom. Ako ste produkcijska kuća onda će vas unajmiti. Tamo nitko nije sposoban razmišljati izvan okvira i unajmiti ljude da rade jer će im obogatiti program kad oni nisu sposobni raditi, odnosno šalju novinare na prisilne godišnje. Jedna kolegica iz „Glasa Hrvatske“ usred korone otišla je u Austriju raditi priču o Gradišćanskim Hrvatima i nakon toga, mjesto u izolaciju, otišla je na HRT u montažu zaraziti ekipu. Tako su zatvorili kapacitete HRT-a. No, ne mora ni to biti uzrok.
Mogu se svi razboljeti ali zašto pobogu ne mogu, vanjski suradnici, s milijun svojih tema i priča i radom obogatiti program javne televizije? Sada bi svi mogli raditi i za medijske kuće kojima je već država dala subvencije za radnike da se novinari ne otpuštaju. No, sve su medijske kuće lijepo otpustile vanjske suradnje i snimatelje i montažere i novinare i redatelje i scenariste i rekli evo nas kako smo super u kriznim situacijama. Krepaj bagro iskorištena. I što je napravilo Ministarstvo kulture? Ništa specijalno, sjetilo se autorskih prava. Recimo ja imam dragog prijatelja koji ima ovaj band, koji možete ovdje poslušati s prigodnom pjesmom:
Oni sigurno nisu emitirani jednako kao netko tko pjeva narodne pjesme ili pop glazbu ili neku komercijalnu žalopojku, nešto što voli narod. To znači da bi svi mogli riknuti od gladi dok Nina Obuljen isplati pare Zrinku Tutiću, Severini i Nini Badrić. Roberta Knjaza emitiraju a moje filmove i serijale ne. I što bi ja sad trebala mrziti Roberta do smrti? Koja bi uostalom uslijedila vrlo brzo jer kako preživjeti dvije godine ili koliko će ovo trajati uz Ninu Obuljen, njene zaključke i autorska prava?
Znači želim raditi ali mi Nina Obuljen to ne dozvoljava. Odnosno nije rekla da mogu raditi i da je to dapače poželjno jer pomažem državi da funkcionira u krizi. To nije njezin službeni naputak. Što više ljudi radi to se lakše izvlačimo iz krize. I kad se olabave mjere, te krenu raditi iz „realnog sektora“ i dalje svi koji se bave izvedbenim umjetnostima neće moći, ako država ne dozvoli okupljanje od 50 ljudi kao Danska.
Grozno je nepravedno i potpuno loše, zato što su mjere od Vlade takve da se novac daje poslodavcu a ne radniku. Tako u medijskim kućama očekuju, najavljeno im je, da će se plaće spustiti za 30% i po toj računici ulazi u obračun i doplatak na djecu. Onda će novinarka imati plaču 3.500 kn, ako? I već je sad preopterećena jer su otkazane vanjske suradnje. Znači, poslodavac je profiter. U ostalom, kao što vidimo već sada svi pišu isto, govore isto. Vlasnik neće novinaru dati slobodu. Novinar je ucijenjen. Gubi se smisao novinarstva ako vlasnik ne menadžira već isplaćuje plaće, odnosno drži plaće novinara u šaci. Primjećujem, da reklame na portalima ili televizijama nisu opale. I dalje izlaze novine na kioske. Moguće je da je ova kriza pogodovala i olakšala poslovanje.
Plaće se ne daju svima nego samo odabranima. Mi ostali koji stvaramo i radimo, možemo mačku o rep okačiti svoj rad i trud. Ja sam javnost sve ove godine informirala, educirala, otkrila im novitete u društvu, umjetnosti, kulturi i znanosti. Svaki dan sam proizvodila kao mašina, proizvodim i u karanteni, snimam, pišem, radim i aktivno zovem da mi se da posao. Nudim se direktno glavnim urednicima, predsjednicima uprava. Ništa. Ujedno pazim da sve bude u standardu, moralno, etično, zabavno, informativno, pametno i odgojila sam gomile mladih novinara, te utjecala edukativno i poticajno na svoju radnu okolinu. Kreirala puno televizijskih emisija, dokumentaraca i sumnjam da me netko iz branše ne cijeni ili ne poznaje, osim možda Renata Kunića, ravnatelj Poslovne jedinice Program HRT-a koji šuti i navodno, tako mi kažu, ne želi potpisati odobrenje za mene. Zašto? Navodno je na godišnjem.
Sjajan slučaj je i moje prijateljice koja je dramska pedagoginja koja je do sada radila u jednom gradskom kazalištu koje ima dramsko učilište i koja je odgojila generacije djece. Njoj gradsko kazalište neće isplatiti honorare. A za ministarstvo kulture ona ne postoji. Što se svih njih tiče ona može i umrijeti. Može se hraniti na javnoj kuhinji i može biti deložirana. Ono što je nju neki dan rasplakalo je to što joj je njezina bolesna teta dala dvjesto kuna. Meni je jedna prijateljica darovala kilo meda, a druga jagode: hajde uzmi, znamo da nemaš… Druga prijateljica me čupa iz govana i dogovara mi poslove, plaćene, izvan RH.
Meni se pak događa da ne mogu naplatiti svoje poslove. Nevjerojatno je kako država nema mehanizme za takve slučajeve koji drže moje pare sada kada ih trebam. Jedna od njih je i crkva.
Napisala sam i objavila kratke priče, knjigu i roman koji stoji kod izdavača. Zašto sada ne izda moj roman i isplati mi honorar? Ovo mi je odgovorio: „Sad se moram boriti za očuvanje radnih mjesta“.
Zašto se sada svi trude jedan drugoga utopiti a Ministarstvo kulture tome daje primjer i uzor. Ima i pojedinih umjetnika koji prikupljaju političke poene pa su puni razumijevanja prema tome da ministrica nije spremna, da nitko nije spreman, sve nas je zateklo… To su sranja. Kako Vilija Beroša nije zateklo! Netko tko zna što radi, uvijek zna što radi i kada je najgore. Upravo kada je najgore, onda treba biti organiziran i solidaran. To je trenutak u kojem se pokažu pravi i sposobni ljudi.
Ne, ovo je sistemska i organizirana pljačka, ovo je profiterstvo, ovo je ono što se upravo ne smije događati.
Hoće li me se poznanica Nina Obuljen sjetiti ili ju je fotelja progutala pa je odlučila da će nakon ove krize sići s trona i svi će je se sjećati kao ministrice koja je giljotinu spustila na slobodne novinare, umjetnike, dramske pedagoge i sve ostale kulturne radnike koliko nas god ima. Sjećat će je se po tome da je podržavala sve one koji su hladno zatvorili vrata, uzeli novac i odbili provesti svoje obveze, zadatke i namjerno ugušili svaki trag kulture. I povrh svega kako je to u Otvorenom između ostaloga rečeno: „Ministarstvo kulture nije potrebno“ možda čak i radi svojeg postupanja uspije zatvoriti ministarstvo kulture.
Nina Obuljen… Osim što smo obje Blizanac po horoskopu, dijelimo ljubav prema francuskom jeziku, Francuskoj, klasičnoj glazbi i međunarodnim odnosima obje imamo dobar ukus u umjetnosti, te se divimo zidinama Dubrovnika.
S tom sam mišlju čekajući mjesec dana da se Nina opasulji i snađe u poslu, snimila sam ovu „Kuharicu iz karantene“ u nadi da će se sjetiti svih nas slobodnih novinara, scenarista, fonetičara, jezičara, kustosa, pisaca, slobodnih urednika, dramskih pedagoga, redatelja, producenata i sve te ekipe koja nema jake firme i koja naprosto ima svoj mozak, talent, sposobnosti i ostavlja trag na naše društvance koje ukupno kad se svi stanovnici u RH zbroje to je kao recimo dva kvarta u Parizu, a onda kada vidimo koliko je to kulturnih radnika onda nismo ni Zapruđe, već možda tri nebodera socijalističke arhitekture. Možete li se zamisliti koliko je to onda „kulturnih radnika“ koje Nina Obuljenka treba bedinjati ali se nije sjetila, nije znala…