
Zagreb je Japan za siromašne: “Kuharica iz karantene”
Danas sam nakon potresa uz jutarnju kavu nazvala frendicu.
– „Isuse Kriste Danijela, ja sam mislila da sam kul ali… Prošao je potres, sjedila sam i pila kavu i sad kao mislim si, oke, nije ništa, baš sam smirena… I onda sam se ustala s kauča i meni su se noge tresle, pogledala sam u njih u stilu: gle noge mi se tresu…Ali, Danijela, meni su se i ruke tresle. Nisam ni shvatila da se tresem od šoka, stresa, straha… To nije sve, otišla sam van i hodajući po cesti ja sam počela plakati, nisam se mogla suspregnuti, samo sam se rasplakala ali srećom sam imala sunčane naočale, pa se nije vidjelo…“

Građani u Zagrebu doživljavaju koronu potreseno. Druga frendica nije htjela izaći iz stana, odnosno, zgrade koja je dobila crvenu oznaku. Nije htjela da joj opljačkaju stan ili otmu mjesto za život pa spava ispod ruševina na krovu. Radije će poginuti od cigle nego ostati bez stana.
Zoomala sam se s prijateljicom iz Njemačke koja je novinarka, kojoj sam ispričala te slučajeve s crvenim oznakama na zgradama. Kako mi je rodbina u Civilnoj zaštiti oni volontiraju i jelte kao tehnička lica, inženjeri obilaze te zgrade. Kaže mi nećak da im u grupu na vocapu stalno dolaze poruke da je nečiji stan opljačkan. Kažu da su se neki dosjetili pa su ukrali tu kutiju s crvenim oznakama i lijepili su ih po zgradama kako bi kasnije mogli provaliti u stanove. Također su lokalni mafijaši odabrali zgrade u koje će „investirati“ i iselili ljude na „sigurno“ kako bi mogli ta zemljišta i lokacije preuzeti.

Zato moja frendica spava u groznom strahu, već dulje vrijeme čisti zgradu, tavan od tog građevinskog materijala i veli da je stalno u prašini a nema ni tople vode. Danas ujutro kada se treslo, jednostavno je poludjela. Mislila je da će ju ubiti potres. Jedva je svoju mamu smirila, koja više ne podnosi sve što im se događa. Sve što je u mojoj moći je pitati ih kako su, treba li im što, osim obnove zgrade? Rekla mi je da ako ovo ikada završi da ćemo svi trebati sanatorij. Zamislila sam Hrvatsku kao sanatorij. Da. I rekla mi je da bi joj trebao i novi mozak jer da je ovaj gotov.

Ispričala sam svojoj njemačkoj frendici probleme s pljačkom i veli ona: „Zamisli Danijela te ljude, kakvi su to ljudi?“, odgovorila sam joj kratko: „To su gušteri.“
U Njemačkoj su imali drugu metodu pljačke. Naime, kako su se ljudi prijavljivali na potpore za svoja poduzeća, tako su napravili lijepi lažni profesionalni portal na koji su se ljudi prijavljivali i ostavljali podatke za potpore. I onda su te podatke uzeli, izmijenili žiro račune i pokupili lovu.
Razgovarale smo i o našem zanimanju „slobodna novinarka“, inače smo obje i scenaristice i redateljice, samo što ona radi za radio javne radiotelevizije Njemačke, ona veli da nemre prestati raditi. Nikada nije imala više posla i angažmana. Oh bože, što se nisam rodila u Njemačkoj?
Šetam parkom i neki stari sjedi na klupi i gleda me neko vrijeme, pa kaže:
„Kako je? Imal’ korone?“, pogledam u njega onakvog sirotog i odvratim: „Nedaj bože!“. I on se složio s tim, a ja si mislim da će uskoro ljudi htjeti da im je korona uzela život ako uskoro politika ne preuzme glavnu riječ. Više stožer ne mogu pratiti jer razmišljam o plaći, mirovini, parama. Osim toga sama riječ „stožer“ meni je iznimno iritantna, podsjeća me na Ansprüche, jezik administracije, birokracije koji se koristio za vrijeme Holokausta. Tako su svi izvršavali naredbe i nisu osjećali neku grižnju savjest jer nisu oni ti, tako se mora, tako kaže pravilo. Zakon. I kako veli moj prijatelj, žao mi je što radi starih ljudi ostajemo u kući, a ti isti stari ljudi nemaju ništa za jesti i kopaju po kontejnerima. Zaista, kakvo smo mi to licemjerno društvo? #Ostanidoma a kako ćemo im 1200 kn mirovine isplatiti?
A kad smo već kod Jasenovca, vidim da je Milanović poveo ekipu u obilazak na sjećanje žrtava u Jasenovcu i na Jom Hašoa… Bila sam u šoku, nekako sam očekivala da će on onako: „Kuiš kaj me briga, e“, u stilu te ekipe neoliberala ali evo on se odlučio reći ljudima u Hrvatskoj:„ Čujte ekipa e, „Za dom spremni“ vam nije starohrvatski pozdrav. To je ustaški. Ustaše su bile uz Naciste“. Dobro je da imamo konačno predsjednika koji stoji uz antifašizam. Iako mi je frendica u Njemačkoj rekla da i njihovi Nacisti okrivljuju Židove za koronu. Kao Hitler nije dobar posao napravio jer su ga zaustavili. Danas ne bi bilo korone ali eto… Mora ta Europa i cijeli svijet biti antifašistička. Onda im je netko objasnio da nema baš toliko Židova u Njemačkoj kako si oni zamišljaju. Možda zato Hrvatska ima malo korone? Oke… Meni je uvijek smiješan taj starohrvatski jer si odmah zamislim Jambreka pred sužanjskim ropstvom i Petrice Kerempuha: „Nigdar ni bilo da nam ni nekak bilo…“, što, ustvari i jest mentalitet u Hrvatskoj…
Najbolje se to da primijetiti po izbatinani, osiromašenim i ogoljenim kulturnim radnicima, te mojem izvornom, autohtonom zanimanju–novinarka. Kako bi rekla moja frendica koja je isto slobodna novinarka: „Ja ne želim kao ti Danijela, biti u još dvije profesije kako bi ostvarila prava, ja želim da mi HND i Sindikat novinara to omogući“, žalosno je ali je baš tako. Recimo HDFD kojem također pripadam jer sam scenaristica i redateljica, je daleko bolje organizirano. Ima puno više članova, te se bolje bore za beneficije i prava. Novinari u ovoj zemlji nemaju prava. Nikakva prava. Nemaju prava biti plaćeni za svoj rad, nemaju pravo na doprinose, nemaju pravo na angažman, nemaju pravo na ništa, čak su i popust na autoput ukinuli, kao da je novinara bilijun pa će oštetiti HAC. Novinari imaju prava na to da ih se pretuče jer su sami za to krivi.
Ti koji uzimaju siromašnima i daju bogatima, kao Nina Obuljen, oni i puno obećavaju. Oni ne znaju puno ali kako bi moj prijatelj rekao: „Nina je puno na televiziji, ne piše nam se dobro.“
Malo je reći ali ja da sam Plenković, premijer, rekla bi Nini Obuljen: „Za tebe bi ovo mogao biti game over“. Čim se stvari malo primire, ali netom prije izbora, hop ode joj glava. Pogotovo ako obeća… Osim toga svi znamo da svaki novi ministar ima amneziju i poništi sve što je moguće neka socijalna pravda, koju Europska unija propagira! No, ovdje u našem budućem sanatoriju, Hrvatskoj, tu se samo daju nove restrikcije i nameti.

Novinari su ipak ustali za svoja prava! Meni je jako drago i ponosna sam na to. I, kako im je obećano u Ministarstvu kulture, na dvosatnom sastanku, ministrica Obuljen Nina, ona je rekla da će se možda uspjeti ispregovarati oko kriznog fonda za novinare bez angažmana i da će pustiti sredstva iz Europskog socijalnog fonda, te odmah raspisati novi natječaj.
Oduševljava me i HRT koji je, osim što je pootkazivao sve vanjske suradnje, a svi znamo da je to javna kuća, javna institucija, vezana uz sve nas i državu, e pa ta ekipa se usrala i rekla:“ Nemojmo sad taj natječaj za neovisne proizvođače programa… Ajmo fino sad to nakon što je prošlo pet mjeseci od natječaja i dogodila se korona, ajmo sada svim tim neovisnim proizvođačima audiovizualnih djela napisati da nam niš od njih ne treba, može? Može! Ajmo, ajde! Ajte vi nešto kratko samo i potpišimo se. Evo, klik, send tu olll esholssss daaaajjjj sakkkkkrsssss…. Tako je HRT još jednom pokazao da ima sjajno, sposobno vodstvo. Ljude koji znaju i mogu. Mogli su napraviti i sljedeće: „Dragi neovisni proizvođači AV djela hvala na vašim prijavama. S obzirom na okolnosti predlažemo da vaše ponude prilagodite SLJEDEĆIM POTREBAMA HRT-a…“, bam popis potreba i fino, ajmo ekipa piši šalji pa da se proizvodi. No, HRT nema viziju, nema potrebu, nema osjećaj da je kriza da je jedini javni medijski aparat i mjesto da nas sve zaposli jer ima najveći budžet, oni se ponašaju gore od privatnih i lokalnih medijskih kuća. Vrlo nesposobno i hermetično, vjerojatno i oni rade protiv ministrice Nine Obuljen. Oni joj izmiču stolicu. Tako da lakše ode. Ministrica nikako da donese neki zakon, preporuku, da natjera HRT na suradnju, da pruži smjernice medijskim kućama, da donese neke odluke. Raspetlja čvor. Evo, sprema se napad i sa strane „autorskih prava“, tak da stara baš si se usosila. Ima već jedan, umjetnik. koji pikira na njezino radno mjesto, za sada samo prikuplja političke poene i prikazuje se kao vrlo sposobnim, te organizira kulturnu radničku masu.
Ispričala sam prijateljici u Berlinu, kako se ponaša naše Ministarstvo kulture i reče mi ona da u Brazilu, ministarstvo kulture, kaže kako su umjetnici zli! I kulturni radnici su zli, pa su tako odlučili da im neće dati potpore. Rekla sam joj da u Brazilu imaju velikog Isusa. Ona je na to odgovorila da je Isus na stijeni i da nije zapravo toliko velik.
Komparirajući naše javne televizije, Njemačka javna televizija i radio su organizirani kao nikada do sada. Unajmljuju vanjske suradnike čak povećanih kapaciteta jer je naravno ovo doba kada se može ispričati puno priča za novinare Eldorado. Imali su šest slučajeva zaraze koronavirusom unutar kuće, potom je to palo na dvoje, to javnu televiziju nije natjeralo na smanjene kapacitete, tjeranje ljudi na prisilne godišnje i ukidanje suradnji. To može natjerati samo HRT i to preporukom stožera.
U međuvremenu kako se lagano otpuštaju mjere, tako vidim sve više ekipe hoda okolo. Nisu baš svoji. Malo zvjeraju okolo, neke dvije ne klupi sjede i razgovaraju: „Kuiš, dopisujem se s dvojicom i sad oni znaju jedan za drugoga i onak’ to kao ono, nijednom ne smeta, ali kuiš ne znam kaj sad bi se ja trebala odlučit…“, ova druga pobožno kima glavom. Virtualna stvarnost je postala stvarnost.

Ja sam zaronila duboko u sebe i još se više izolirala. Ne volim ljude. Jednostavno mi smetaju jer mi prekidaju misaoni tijek. Meni je izazov kad sam solo. Čim tu sad ja moram ići van i govoriti nešto o ljudskim pravima, pitam se zašto? Zašto da ja govorim o tome? Njima ne trebaju ljudska prava. Novinari mjesto da su face, da su opasni, zajebani oni kao zadnji kopači kontejnera, idu jadni okolo ili su pak lijepa lica s televizije bez mozga. Samo jedno te isto, dosadno, prežvakano, nebitno i opet bez mozga. Veli mi jedan predsjednik uprave: „Ma ovo što je naše Ministarstvo kulture dalo za medije, to je odlično, nije moglo bolje. Nema se love za to.“, novinari i dalje ništa, šute, nitko ne voli novinare. Meni se čak čini paradoksalno da se netko bori za tuđa ljudska prava ili pravdu u našoj zemlji a ne može se ni za svoja izboriti. I eto i to sam odradila s kolegama, stajali smo tamo i govorili, a ja sam jedva čekala vratiti se doma u svoja četiri zida. Volim sjesti u fotelju i čitati, ne volim kad moram biti s ljudima. Ljudi u Hrvatskoj imaju sjebane psihe i ne mogu misliti. Divno mi je što sam u sebi otkrila more ljubavi, i što otkrivam novu sebe koja ima takve emocije da bi mogle spržiti Japan i njegovu tradiciju. Meni se sviđa japanski nacionalizam jer ga iskazuju poštovanjem prema prirodi, oni rade prekrasne vrtove. Tako pokazuju da vole svoj otok i svoj narod.
Zvala sam doktoricu da ju pitam kako mogu otići izvaditi krv: „Čuj najbolje ti je otići u Breyer“, kako misli pa to moram dodatno platiti uz ovo što plaćam, mislim druga stvar je u Njemačkoj, odeš privatno ali ti država refundira. Ovdje u našem feudalizmu, stara e daj predaj svinju koju si uzgajala, godinama.
Dom zdravlja ne radi, sve moram privatno. Kako privatno radi, a javno ne radi? Vidim ekipa se opustila vani šetaju, kao da korona nije ni postojala. Pitam mlade da kako podnose sav taj pritisak: „Oke, idem sad normalno van, kaj, prije sam bio zatvoren ali kaj sad. Ak’ te korona oće, oće, APP. Kaj bum sad bio doma kad onak’ i baka ide u dućan. Ide s tim rukavicama i dođe doma i izvadi tetrapak i stavi ga u frižider i kaj, može dobiti koronu prek tetrapaka. Tak’ da sam odlučio idem van, idem se družit, ak te hoće, hoće te… To je tak.“, sin od frendice sluša moju žalopojku oko vađenja krvi i veli: „Kaj ak’ su mogli na Divljem zapadu kauboji sami sebi vadit metak i strelu iz čela, kaj si onda i ti možeš sama krv izvadit.“
Dok je jedan dotičan mladić s kojim najviše provodim vremena, fino će i lijepo na roštilj i nogomet uz riječi: „Ma de ba nema tu korone“, mladi su naša radost! Na mladima svijet ostaje…Sviđa mi se smisao za humor…

Najmlađa od svih, ipak sam ja ali sam bome i najpametnija, tako da sam dopisujući se s frendicom zaključila: „Stalno sam umorna i sve me umara. Dobro je da sam se svega odrekla. A u lipnju će ionako biti “veliki post” pa čeličim psihu i odsustvo želja, potrebe su uvijek iste”, ona mi veli:” Ja sam otkrila da sam od uvijek u izolaciji”, brzo mi polete prsti “znam o čemu govoriš, ja sam od uvijek u krizi.”